Strah od bjeline papira, započinjanja prve linije gotovo je nezamislivo vezati uz ime Álvara Size, velikana portugalske, točnije svjetske arhitekture. Skice tog opsesivnog crtača više nalikuju nečitkim ispisima EEG-a, poput kondenziranih zapisa na rubu manične opčinjenosti i fragmentirane svijesti. U potrazi za sintezom, u transformaciji tijeka misli u savršene slike, uz prihvaćanje razuma kao kontradiktorna tijela, čini se da ipak postoji disciplina i samokontrola stvaralačkog procesa. Sukladna suspregnutost, toliko autorska koliko i sam njegov rukopis, kao i svaka njegova skica. Zanimljivo je istaknuti da je u portugalskom jeziku riječ za skicu (o risco) jednakoznačna riječi rizik, uvodeći samu dvojbu u podsvjesnu lingvističku razinu.  Edouardo Souto de Moura, Sizin bliski prijatelj, bivši učenik i suradnik, jednom je rekao: 'When everything seems to develop untroubled, Àlvaro Siza invents difficulties, he creates a degree of drama; if not, the dust-covered models turn grey.' 

Stoga se doima poput besprijekorna spoja, štoviše iluzije savršene veze, odabir Size i njegova natječajnog projekta za novu zgradu Fondacije Iberêa Camarga u Porto Alegreu, jednog od najistaknutijih brazilskih umjetnika enformela pod snažnim utjecajem egzistencijalizma. Camargova je umjetnička poetika, prožeta napetošću stvaranja na kontradikciji dekompozicije života i svijeta oko nas, toliko bliska Sizinu promišljanju arhitekture. Tu je vijek prisutno slikarevo preispitivanje kao proces rada, utopljeno u nezasitan nemir, te u duboku tjeskobu vezanu uz kontradikcije onoga što volimo zvati ljudskim stanjem. Kod obojice se autora jasno ocrtava neprestano ponavljanje identičnih pitanja i, neupućenom oku, neznatno drukčijih rješenja. Posljedica toga kompulzivno je učenje u odnosu na eksperimentalne dosege vlastita rada. Opsesivnost superponiranjem ustaljenih slojevitosti vlastitih djela koja vodi do granica neizdržljivosti svjedoči o autorskim pokušajima apsorpcije prostora i vremena, apsorpcije života, ovdje i sada.